OTVORENO PISMO PREDSJEDNICI RH

Pozdravljajući poteze koji su na tragu izrečenog u kampanji te u cilju poboljšanja odnosa u društvu i gospodarstvu, predlažem da u što skorije vrijeme primite predstavnike reprezentativnih sindikalnih udruga kako bismo Vas u neposrednom razgovoru upoznali s temeljnim problemima radništva u Republici Hrvatskoj,  kao i specifičnim problemima radnih sredina u ozbiljnim poteškoćama poput Petrokemije, rafinerija, Imunološkog zavoda, TLM-a, MID-a, TIB-a, brodogradnje i dr.

Dugogodišnja kriza hrvatskog gospodarstva nesporno je izmijenila socijalnu sliku Hrvatske. Ona je negativno utjecala ne samo na egzistencijalni status građana koji žive od svoga rada i razinu radničkih prava. Domino-efekt krize širi se i na populacijsku sliku zemlje, razinu zadovoljstva građana, te što je najgore, razinu očekivanja i mogućih perspektiva života i rada u Hrvatskoj.

Brojne radne sredine tijekom bolne tranzicije iskusile su svoje male tragedije. Zbroj njihovog učinka ocrtava se u dubini današnje krize, budući da se na vrijeme nismo kvalitetno suočili s problemima poduzeća kojih više nema.

Stoga bi bilo uistinu tužno da propustimo priliku gorka iskustva prošlosti iskoristiti u rješavanju prisutnih problema, a kao zalog bolje budućnosti u Hrvatskoj. Vjerujemo da u Vama možemo naći pouzdanog partnera u nastojanju da radništvu i novim generacijama omogućimo uvjete za dostojanstven rad i život u Republici Hrvatskoj.

KRONOLOGIJA SLUČAJA OPORABA

Pred Vama je kronologija događaja započetih na ročištu u predmetu Oporaba koji se vodi na Trgovačkom sudu u Splitu, nakon kojega je novinarka Tanja Gattin Zebić u Slobodnoj Dalmaciji objavila članak. U potonjem se angažman Ozrena Matijaševića u ovom slučaju tumači kao angažman iz osobnog interesa, suprotno njegovim navodima i logici stvari.

Demantij toga članka, iako upućen odmah, objavljen je tek 2. travnja, zajedno s reakcijom gđe Gattin Zebić, u kojoj ga ista, uz selektivan pristup činjenicama, proziva zbog kašnjenja s demantijem, trudeći se realizirati svoju namjeru izvrtanja očitoga i izvrgavanja Matijaševića osudi i kritici javnosti.

Na objavljeno je istoga dana upućen zahtjev za objavom ispravka, uz želju da se time ova zamorna prepiska okonča.

U nastavku slijede objavljeni članci i navedeni zahtjev za objavom ispravka, za koji će biti zanimljivo vidjeti hoće li, kada, i uz kakve komentare, ugledati tiskarsku prešu.

6. veljače 2015. SLOBODNA DALMACIJA online izdanje
Slučaj Oporaba: sudac upozorio Radića da ima osobni interes

2. travnja 2015. SLOBODNA DALMACIJA tiskano izdanje

SD_2015_04_02_reakcija

2. travnja 2015. poslan HURS-ov zahtjev za objavom ispravka
U odnosu na članak pod naslovom “Matijašević je sam izjavio da ima osobni interes” autorice Tanje Gattin Zebić, objavljen 2. travnja 2015. godine na 18. stranici Slobodne Dalmacije, zahtijevam objavu ispravka i odgovora.

U članku autorica netočno navodi da sam prethodne članke Slobodne Dalmacije o suđenju u “slučaju Oporaba” demantirao tek sada, nakon 20-tak dana. Suprotno navedenom, zahtjev za objavu ispravka uputio sam nakladniku preporučeno još 11. ožujka. O tome imam dokaz, kao i Slobodna Dalmacija, no novinarka toga lista ne osvrće se na činjenice, koje joj nisu mogle ostati nepoznate, već dojam gradi na laži.

Vezano uz moje izjave o mom tobožnjem osobnom interesu vezano uz slučaj Oporaba, iz sadržaja izjava posve je jasno da se iskazani interes teško može nazvati osobnim. Pojasnit ću zadnji put: interes za slučaj Oporaba proizlazi iz interesa za otvaranjem radnih mjesta. To je temeljni interes koji je sam po sebi vrijedan svakog i svačijeg truda. Interes je to i moje organizacije koja je usmjerena zaštiti interesa radnika, a radnika bez radnih mjesta ima sve manje. Dodatni efekt otvaranja radnih mjesta može biti i jačanje sindikata, koji imaju sve manje članova.

Dopuštam da netko stvari vidi drugačije, ali ne dopuštam da se na lažima grade konstrukcije u kojima mi se tendenciozno imputira ono što nisam rekao. Interes koji sam pojasnio po svojoj naravi nije ni osoban ni privatni, a oni koji još uvijek tvrde suprotno možda u svemu ipak imaju – osobni interes. Zanimljivo je pritom istaknuti da se u reakciji novinarke na moj demantij uopće ne navodi dio moje izjave koji se odnosi na Erste banku.

Ovime želim obustaviti daljnju prepisku s gđom Gattin Zebić, uz posebnu napomenu da danas reagiram na današnji članak, kako bi se izbjegle moguće nesuglasice u računanju brzine reakcije.

HRVATSKA TALAČKA KRIZA

Od početka krize 2008. jasno je da je financijska industrija jedini uzrok globalne krize koja je sa svojim specifičnostima snašla i Hrvatsku.

Doista, nema sektora u Hrvatskoj u kojem financijska kriza nije produbila ionako nepovoljna kretanja. Industrijska proizvodnja je zamrla, javne financije kolabirale, a građani grcaju u prezaduženosti.

Državni dug je narastao na preko 265 milijardi kuna.

Udio državnog duga u BDP-u je od 2008. do danas udvostručen.

Osim što je taj iznos veći od 80 posto BDP-a, to je također više nego dva godišnja proračuna.

Možemo li takvu državu nazvati dobrim gospodarstvenikom ako se usporedo s tim zamislimo u situaciji da smo dužni 2 godišnje plaće? Vladina ekonomska politika je zapravo ekonomski harakiri, samo što je izgubljenu čast životom platilo hrvatsko gospodarstvo, a ne izvršna vlast. Kakva je to odgovornost prema javnim financijama kada se rebalansom proračuna rashodi smanjujuju za 5 puta manji iznos od smanjenja prihoda? Planirani deficit koji se dizanjem ruku poveća za 2 milijarde kuna jasno daje do znanja da kontrolni mehanizmi u izvršenju proračuna uopće ne postoje, a pojedina ministarstva ne snose nikakvu odgovornost za neplanirana povećanja rashoda.

Preko 313 tisuća blokiranih građana sa ukupnim dugom većim od 31 milijarde kuna prosječno je dužno 100 tisuća kuna. To je dvadesetak prosječnih mjesečnih plaća. Dvije trećine tog duga su dugovi bankama.

Što je u takvoj situaciji hrvatska država nego taoc banaka. Dosad nismo posvjedočili nijednom odlučnom zakonodavnom rješenju koje bi banke ograničilo u njihovom ekstraprofitabilnom djelovanju.

Obujam industrijske proizvodnje je danas dvadesetak posto niži nego prije početka krize, a u uvjetima dužničke krize koja je zahvatila sve djelatnosti izgledi za oporavak gospodarstva su vrlo loši – prije svega zbog netranstparentnosti djelovanja državnih institucija i neefikasne birokracije. Strane investicije jednostavno ne vide poduzetničkih prilika u Hrvatskoj. Domaći su pak investitori upućeni na izuzetno nepovoljne uvjete kreditiranja, a kada se i odluče na investiciju uz “pomoć” banaka, tada su često od njih samih sabotirani i banke umjesto održavanja partnerskog odnosa nastupaju neprijateljskim preuzimanjem imovine i samog posla.

Što se događa kada banke otmu jednu državu, zaključite sami iz sljedećeg. U posljednjih 6 godina hrvatske banke su ostvarile dobit od 19,2 milijarde kuna, a istovremeno u RH:

– nezaposlenost je porasla za 27,2%

– industrijska proizvodnja je pala za 17%

– osobna potrošnja pala je za 20%

– broj zaposlenih je pao za 13,5% odnosno izgubljeno je preko 200 tisuća radnih mjesta

– broj radno aktivnog stanovnštva je manji za gotovo 150 tisuća, a porastom broja umirovljenika za gotovo 50 tisuća, odnos osiguranika i umirovljenika je dosegao rekordnih 1:1,13

Svjedoci smo isticanja brojnih makroekonomskih neravnoteža koje kao država članica EU moramo popraviti, međutim nitko ne govori koliko je golem doprinos banaka tim pokazateljima koji su samo posljedica dugogodišnjeg pasivnog odnosa Vlade RH i regulatora financijskog sektora.

U isto vrijeme, ravnoteža između visokih kamata na hrvatskom tržištu novca i visokog udjela uvoznih proizvoda na tržištu roba je neupitna. Odgovornost za takvu ubojitu konstrukciju koja hrvatsko gospodarstvo čini robom tečaja i uvoznog lobija snose isključivo izvršna vlast i HNB.

KADA RADNICI UTIHNU

Nalaz Državne revizije otkrio je nedavno da je ministrica kulture tijekom 2012. i 2013. godine trošila državni novac bez naknadnog pravdanja izdataka. Po vlastitom navodu, do lipnja 2014. godine vratila je sav novac. Tek kada je priča procurila u javnost, nakon nekoliko dana nespretnog poricanja odgovornosti, ministrica podnosi ostavku.

Trebalo je, dakle, proći prilično dugo vremena od dana kada je ministrica uhvaćena u ponavljanom protuzakonitom raspolaganju državnim novcem, do dana kada je Vladi, svom benevolentnom poslodavcu, dala otkaz.

U Hrvatskoj se busamo u demokratska prsa, iskorjenjujemo diskriminaciju i štitimo zviždače, uglavnom po okruglim stolovima i konferencijama. Na terenu ministar ne odgovara za nimalo bezazlena djela, a radnici odgovaraju bez obzira na kvalitetu svog rada samo ako se njihov javni istup ne svidi poslodavcu.

Počelo je sve sa javnim informativnim servisom čiji je zadatak građane – obveznike plaćanja pristojbe, kvalitetno informirati o događajima.

Ravnatelj javne televizije, koji sigurno neće ostaviti značajan trag na kuću u smislu kvalitete, potjerao je, zbog kritičkih javnih istupa, tri novinarke zavidnog iskustva i bogate profesionalne karijere. Takvim postupanjem, umjesto ispunjenja svog poslanja,, javna televizija uvodi cenzuru, no i nudi primjer drugim poslodavcima. Tako je vlasnik Brodosplita javnosti poznat po “starom televizoru i dvosobnom stanu” ekspresno otkazao radniku (Andriji Rogošiću) koji je izjavio da bi volio da su brodogradilište kupili bogatiji ljudi, uvrijedivši pritom vlasnika.

U jeku kolektivnih ugovora Dalibor Petrović, sindikalni povjerenik HŽ – Putničkog prijevoza dobiva izvanredni otkaz. Nesumnjivo je riječ o zastrašivanju radnika i sindikata, koje s ovim posljednjim slučajem poprima obilježja trenda, očito sve prihvaćenijeg među poslodavcima.

U navedenim slučajevima radnici su dobili otkaze zbog javno iznesenog stava koji o kvaliteti njihova rada ne govori baš ništa. Neovisno o tome, svi navedeni radnici dobili su izvanredne otkaze. Uz ministricu kulture koja je podnijela ostavku tri godine nakon što se dovela u zabludu da je državni proračun bankomat, ovi slučajevi plastično prikazuju razmjere licemjerja politike i nejednakosti građana u Hrvatskoj. Uz to, oni nose poruku da je bitnije što govoriš, nego kako radiš, pogotovo ako nisi zaštićen procesnim imunitetom.

Žalosno je da se nakon nekih civilizacijskih iskoraka vraća praksa verbalnog delikta, što nam dokazuje koliko smo daleko od zdravog društva. Politika bez dostojanstva kroji uvjete u kojima se ne poštuje ljudsko dostojanstvo i narušava sloboda govora.

Drastična razlika u posljedicama koje u navedenim slučajevima toliko očito neopravdano trpe radnici i ministrica dokaz su nepravednog društva. Kada bi pravosuđe, na koje su radnici upućeni kako u ovim slučajevima gdje sigurno nije poštivana procedura, tako i u drugim sličnima, funkcioniralo brže i učinkovitije, ovaj problem bio bi manji.

Ovako nam ostaje nadati se da će poslodavci čim prije napustiti pogubni trend kažnjavanja za izrečeno mimo procedure, jer će u protivnom radnicima za rješavanje ovog problema preostati samo – ulica!!!

UMJESTO POTICANJA PODUZETNIŠTVA DRŽAVA NA KREDIT PREŽIVLJAVA PREDIZBORNU GODINU

Od početka krize koja traje šest godina, u Hrvatskoj jedino profitiraju poslovne banke. Iako ni njima od 2009. ne cvjetaju ruže, nakon lošije 2013. dobro su se oporavile i u 2014. zabilježile duplo veću dobit, čak 2,5 milijarde kuna

A tko je njihov glavni klijent? Država. Krediti državnom sektoru na godišnjoj razini porasli su za 3 posto, građanima za 1,7 posto, dok su krediti poduzećima pali za gotovo 3 posto. Poduzetnici ne stoje loše samo kod poslovnih banaka, nego i u HBOR-u, gdje je tijekom 2014. plasirano 40 posto manje kredita.

Nakon rekordnih 10,2 milijarde kredita u 2012. te 7,8 milijardi u 2013., tijekom 2014. vrijednost novoodobrenih kredita HBOR-a se strmoglavila i u pitanje dovela njezino postojanje.

I tako dolazimo do poraznog zaključka. Umjesto da novac plasiraju gospodarstvu kako bi se investiralo u nove vrijednosti i zaposlilo ljude, banke skupo kreditiraju državu. Na kraju prošle godine država je bila dužna poslovnim bankama gotovo 38 milijardi kuna. Banke su i dalje ekstra profitabilne, financijski sustav je stabilan i kapitaliziran, HNB je zadovoljna.

Očito nitko ne mari kako ćemo isplivati iz krize ako rast kredita ne generira gospodarstvo nego je posljedica rasta kredita državi. Gospodarskim programima i planovima svi se razmeću samo na izborima, a onda „životom na kredit“ pokušavaju preživjeti slijedeće godine. Zadužena država, zaduženi građani, enormna nezaposlenost i dugovi nikako se ne mogu nazvati elementarnom nepogodom kako premijer Zoran Milanović nedavno primjećuje. Elementarna nepogoda prirodna je i iznenadna pojava, što hrvatska nezaposlenost svakako nije, jedino će posljedice ovakvog gospodarenja biti kao nakon tsunamija. Budući političare samo može trgnuti potreba za ostajanjem na vlasti, tako se ministar Gordan Maras zabrinuo za porazne rezultate HBOR-a i brže bolje naložio vodstvu banke da potjeraju referente na teren kako bi bili bliže potencijalnim klijentima. Iako je pad potražnje za HBOR-ovim kreditima povezan i s obračunima na političkoj sceni i sumnjivim načinom odobravanja kredita, ne može se promatrati odvojeno od antipoduzetničke klime koja vlada i zbog koje je mnogima nemoguće opstati na tržištu.

HURS se zalaže za potenciranje prozvodnje, poticanje poduzetnika koji žele stvarati novu vrijednost, koji žele investirati u postojeću industriju, revitalizirati posrnule tvornice od kojih je svaka jako važna za svoju lokalnu zajednicu i ljude koji u njoj desetljećima rade. Smatramo da takvim proaktivnim ljudima treba dati šansu i da ih treba potaknuti da ostvare svoje projekte. Uvijek iznova apeliramo na potrebu za vladom stručnjaka, ljudi koji mogu i znaju prepoznati potencijal određenog projekta i koji će ga podržati, bez obzira na stranačke interese. Zalažemo se da ovakav način rada bude na prvom mjestu Vladi ne samo u predizborno vrijeme nego tijekom cijelog mandata.

UMJESTO GOSPODARSKOG PLANA NOVO ZADUŽIVANJE, UMJESTO REFORME DRŽAVNE UPRAVE NOVO ZAPOŠLJAVANJE!

Iako se gospodarskim programom razmeću i vladajući i oporba, ostavljaju dojam da takav plan niti postoji, niti se na njemu ozbiljno radi. Umjesto gospodarskih mjera, mnistar financija Boris Lalovac najavljuje novo zaduživanje, zadovoljan što je jeftinije nego prethodna. Hrvatska je, naime, izdala 1,5 milijardi eura obveznica uz prinos od 3,3 posto, što je za 1 posto niže nego zaduživanje iz svibnja 2014. Život na kredit baš i ne ulijeva veliko povjerenje, svjestan je toga i Lalovac, ali optimističan je što se, eto, bar kamata smanjuje, pa ćemo i 2015. nekako izgurati. A onda, tko zna? Netko drugi će o tome razmišljati. I pričati o gospodarskom planu koji se ne provodi, iako građani željno očekuju promjene, spremni i na nove „rezove.“ No, baš ništa se ne mijenja, osim što tonemo sve dublje i dublje.

Takav dojam pojačava i jučerašnja izjava premijera Zorana Milanovića koji odrješito ogromnu nezaposlenost naziva elementarnom nepogodom, koja je u pravilu iznenadna, prirodna pojava, što se baš nikako ne može reći za hrvatsku nezaposlenost. U zemlji u kojoj gotovo 20 posto ljudi ne radi, a htjeli bi, premijer mora iznaći bolje rješenje od korištenja „teških“ riječi i floskula kako nema čarobnog rješenja. To je jasno i dvadesetogodišnjacima kojima se odlazak iz zemlje čini kao jedino rješenje.

No, da se ipak može pronaći izlaz za uski krug, dokazuje podatak o zapošljavanju 20 novih šefova agencija i zavoda, uglavnom sa četverogodišnjim mandatom. Ti ljudi će u roku godine dana vjerojatno biti smijenjeni, a ostat će nam njihove odštete i otpremnine. U istom tonu i ministar Arsen Bauk s jedne strane najavljuje racionalizaciju glomaznog administrativnog aparata, a s druge najavljuje otvaranje novog ureda.

Matijašević Kolindi i Milanoviću: Dok smo u teškoj gospodarskoj situaciji, suzbijte ego!

index.hr, 27. veljače 2015.

Predsjednik Hrvatske udruge radničkih sindikata (HURS) Ozren Matijašević pozvao je danas predsjednika Vlade i predsjednicu Republike da zbog izuzetno teške situacije u hrvatskom gospodarstvu, izravno ugroženih brojnih poduzeća i radnih mjesta, te sprječavanja financijskog sloma države, suzbiju ego i odgovorno obnašaju zadaće koje su im povjerili građani. Read more

OTVORENO PISMO SABORSKIM ZASTUPNICIMA POVODOM PRIJEDLOGA IZMJENA ZAKONA O REPREZENTATIVNOSTI

Nastavno na naše prethodno obraćanje vezano za izmjene Zakona o reprezentativnosti, obraćamo Vam se ovom reakcijom na današnje izlaganje ministra Miranda Mrsića u Hrvatskom saboru, koji obmanjuje saborske zastupnike i hrvatsku javnost navodima da hrvatskom liječničkom sindikatu nije onemogućeno kolektivno pregovaranje. Ovdje je potrebno jasno reći da je HLS prije bio reprezentativan, a da od pomicanja praga reprezentativnosti sa 10% na 20% to prestao biti, usprkos dobivenom postupku pred Europskim sudom za ljudska prava, kojim se postupanje države utvrđuje nedopuštenim.

Kako bismo ilustrirali učinke postojećeg uređenja koje se ovim izmjenama ne mijenja, dovoljno je navesti da Hrvatski liječnički sindikat ne bi bio reprezentativan niti da su svi liječnici u Republici Hrvatskoj članovi toga sindikata, jer ni njihov ukupan broj ne bi činio 20% sindikalno organiziranih radnika u zdravstvu. Sumnjamo da je i prethodna izmjena zakona, u kojoj je navedeni prag mimo dogovora pomaknut s 10% na 20% bila smišljena upravo s ciljem discipliniranja pojedinaca na sindikalnoj sceni, a njezini plodovi tek će se očitovati u padu standarda brojnih javnih usluga.

Znajući sve to obratili smo Vam se prethodnim dopisom, a današnji razvoj događaja po našem mišljenju predstavlja jedan dodatni, još veći razlog da uskratite svoju podršku vladinom prijedlogu izmjenama Zakona o reprezentativnosti.

Liječnicima se utječemo kad su nam ugroženi život i zdravlje. Vitalni strukovni interesi liječnika su ugroženi. Svojim glasom protiv ovog prijedloga Zakona i zalaganjem za vraćanje praga reprezentativnosti sindikata na 10% sindikalno organiziranih radnika na području na kojem se pregovara pokažite im solidarnost koju po našem sudu zaslužuju.

« Older Entries