HUS – Hrvatska udruga sindikata – SINDIKATI – SOCIJALNI DIJALOG – KOLEKTIVNO PREGOVARANJE

Vjerovali ili ne, hrvatska industrija još uvijek postoji. Iako broj izgubljenih radnih mjesta u industriji samo u krizi prelazi 100 tisuća. Iako je odnos broja radnika i korisnika mirovine 1,2 : 1. Iako pad radnih mjesta u industriji prati istodobni rast radnih mjesta u državnim i javnim službama, čak i u posljednjim godinama. Iako je gospodarstvo prošlo kroz osebujne procese pretvorbe i privatizacije čije plodove i danas uživamo. Iako je pravosuđe sve donedavno glavninu svojih napora ulagalo u sankcioniranje sitne delikvencije. Iako nelikvidnost iznosi skoro 42 mlrd. kn, a na plaćanja se čeka prosječno oko 100 dana. Iako u poduzećima koja su u blokadi preko 2 mjeseca radi preko 30 tisuća radnika, a od svih 37 i pol tisuća blokiranih pravnih osoba njih 96% ili 36 i pol tisuća dolazi iz gospodarstva. Iako smo izloženi globalnom tržištu i globalnoj konkurenciji. Iako je samo u veljači preko 15000 radnika iz radnog odnosa završilo na burzi rada.

Takva kakva jest, hrvatska industrija životari, rasipa se, trune, ali postoji čak i usprkos činjenici što su poslodavci svoje strateške i liderske kapacitete umjesto u inovacije i osvajanje tržišta usmjerili – protiv radnika. Kontinuirano traženje izmjena Zakona o radu od strane poslodavaca odražava poražavajuću bezidejnost onih koji bi trebali biti nosioci priželjkivanog gospodarskog rasta. Žalosno je da se već godinama od strane jednog dijela neslobodnih medija, političkih beskičmenjaka i lijenih poduzetnika provlači teza da su zakonska radnička prava prepreka razvoju zemlje. Radnička prava utvrđuju se pojedinačnim ugovorima, pravilnicima o radu, kolektivnim ugovorima i zakonom, a na veliku većinu prava koja se u medijima znaju navesti kao primjer ovoj tezi, izmjene zakona o radu uopće ne mogu utjecati, jer su utvrđena propisima koje poslodavac donosi jednostrano ili slobodno ugovara sa sindikatom. Na činjenicu što je država u pravilu šire ruke kada nastupa kao poslodavac, suprotno sveprisutnoj mantri medija i krupnog kapitala, nije uputno reagirati izmjenama pravila igre za sve poslodavce i radnike. Ako bi zakonodavac u promišljanju radnog zakonodavstva krenuo od pretpostavke da je država „prosječni ili model-poslodavac“, bilo bi to samoubojstvo radnoga prava. Na žalost mnogih, nema toga zakona koji može nadomjestiti političku i društvenu odgoovornost. Odgovornost počiva na odgovornom čovjeku kao i neodgovornost na neodgovornom.

Brojne države koje su zanemarile industrijsku proizvodnju trenutno se nalaze na smetlištu kreditnog rejtinga, gdje ćemo i mi uskoro doći ako nastavimo upravljač grčevito držati u smjeru u kojem se već godinama krećemo. Braneći interese svih radnika, a posebno onog izumirućeg dijela industrijskih radnika, pozivamo Vladu da bez ikakvog odlaganja prione spašavanju industrijske proizvodnje i radnih mjesta u industriji. Od industrijskih sindikata možete očekivati svesrdnu podršku u takvim potezima i mjerama, što dokazujemo brojnim aranžmanima iz prakse u kojima su odgovorne uprave i odgovorni sindikati pravodobnom reakcijom osujetili pogubne učinke krize. U protivnom, ako se ambicije ove Vlade zaustavljaju na faktičnom držanju vlasti, možemo svi zajedno od preostalih škverskih limova sagraditi kontejnere, potrpati u njih svoje rukavice, radna odijela, računala, kacige, aktovke, životopise i diplome i čekati prijevoz za – deponij.