HUS – Hrvatska udruga sindikata – SINDIKATI – SOCIJALNI DIJALOG – KOLEKTIVNO PREGOVARANJE

U vremenu posvemašnje oskudice i ekonomske krize, kada svatko traži način kako se osloboditi svih manje bitnih izdataka i fokusirati sredstva na ono najbitnije, hrvatsko pravosuđe uspješno se opire redukcionističkim i pragmatičnim idejama ostajući dosljedno logici i dinamici prepoznatoj i izvan državnih granica.

Ovo opažanje proizlazi iz praktičnih primjera sudovanja. Uzmimo za primjer Jozu Ćurkovića, bivšeg vlasnika i direktora vranjičkog Salonita. Njegova djela pod povećalom su organa kaznenog progona već dugi niz godina. Tereti ga se za gospodarski kriminal s višemilijunskim iznosom štete za radnike, lokalnu zajednicu, okoliš i državu. Pravomoćnost optužnice Državnog odvjetništva za svoje učine Ćurković je dočekao u susjednoj Bosni i Hercegovini. Tamo se, jelte, nalazi na liječenju, koje dodatno otežava svaka vijest iz domovine, u kojoj ga se, zamislite, dovodi u kontekst kriminalnih radnji. Principijelan, kakav već jest, Ćurković se u svoj svojoj boli našao prinuđenim skidati ljagu sa svoga imena. Koliko je samo privatnih tužbi podnio, samo on zna, a već odavno ih ne može prstima izbrojiti. Imao je, međutim, tu sreću da je iz Hrvatske, zemlje u kojoj se sudovi ne opterećuju pragmom, u kojoj su svi pred zakonom isti i imaju neupitno pravo na zaštitu časti i ugleda. Tako Jozo Ćurković u svoj svojoj boli živi svoje dane krateći ih nadom da će dočekati zadovoljštinu. Zbilja bi bio red da i ti sudovi konačno presude protiv svih onih Matijaševića, Marića i ostale kukavelji koja ga časti nepripadajućim epitetima, jer nitko nije nizašto kriv dok mu se tako ne presudi, pa tako ni on. Srećom je za zdravijih dana sebi i svojima ponešto stekao, pa ne mora raditi sad kada mu zapinje sa zdravljem.

S druge strane, Ozren Matijašević ubire plodove svoga rada. Dopustio si je tu slobodu da govori o stvarima u kojima sud još nije presudio, pa se sada povlači po sudovima. „Ne valja privatizacija primoštenskih hotela!“ – eto ti tužbe za naknadu štete uspješnog madžarskog biznismena. „U Salonitu sve upućuje na kriminal, a bivši vlasnik je nedostupan sudu!“ – eto ti desetak tužbi Joze Ćurkovića, što za naknadu štete, što za zaštitu časti i ugleda. Nije se, govoreći takve stvari za medije, priupitao u kojoj su fazi postupci vezani uz te slučajeve, te smije li donositi samostalne zaključke prije suda, a nije se pitao ni to kako će biti jednoga dana kada ga se putem suda dočepaju žrtve danih izjava. I tko mu je sada kriv kada u istome danu ima zakazane dvije rasprave, prvu u Splitu u 8 i 15, a drugu u Zagrebu u 8 i 45? Tko mu je kriv kada ga zbog nemogućnosti uručenja poziva policija mora iz Splita u Zagreb voziti na ročište? Konačno, tko će mu biti kriv kada bude podmirivao troškove nebrojenih ročišta, policijskog privođenja, otkazanih rasprava i konačno naknada šteta kojima je opteretio moralni dignitet ovih časnih ljudi koji strpljivo čekaju sudske presude?

Već sada nestrpljivo rovari tamo gdje ne bi trebao istražujući u kojoj su fazi istrage privatizacije primoštenskih hotela, ima li uvjeta i načina da se Ćurkoviću sudi u odsutnosti te da mu se zamrzne imovina u Hrvatskoj za slučaj potrebe naknade štete i slično.

Neki nažalost nikako da shvate da u stvarnosti koju živi hrvatsko pravosuđe ne stanuje logika i dinamika svakodnevice. Čak bi se moglo reći da bi bilo kakav suživot svakodnevice i pravosudne stvarnosti bio naprosto nemoguć. Onima koji ne vjeruju preporučamo ulogu optuženika po privatnoj tužbi. Ili će shvatiti o čemu se radi, ili će ih kooptirati u sustav.